Carobni kolaci


Carobni kolaci

Vjetar je udarao ravno u lice. Provlačio se kroz otvore i prozore, strujao zvonikom katedrale svetog Marka i u tome skučenom prostoru stvarao nepodnošljivu buku. Unatoč huktanju, s te se visine otvorio najljepši pogled na grad, onaj zbog kojega misli lete u neki drugi svijet. Pod nogama je Korčula. Iz promatrane perspektive gleda se i diše drukčije sve do dolaska prvih stranaca na uski vrh zvonika. Bučniji su od vjetra. O Marcu Polu znaju sve napamet, o moreški, topovima, položajima filozofiraju do iznemoglosti. I užasno se, komentiraju gore na visini, naljute ako se spuste prekasno i već se zatvori Cukarin. Od zvonika, nema dotamo pet minuta pješke. Na blagom skretanju nalijevo mala je slastičarnica. Već je ondje 20 godina. S ulaza se šire mirisi kolača, toliko moćni da vam se čini kako Harubicu, Klašun, Cukarin, Amaretu i Marca Pola već žvačete… U kuhinju je pristup zabranjen. Oprostila bi vam 62-godišnja Smiljana Matijaca dok je čekate da joj iz male vitrine pojedete sve što je ispekla prije nego što bi vam oprostila da joj se navirujete u kuhinju. Dok je čekamo da pripremi posljednju turu kolača, nadvikujemo se iza zatvorenih vrata. Samo ona zna recepte, zapisala ih je, ali i toliko dobro sakrila da ih ni ukućani ne mogu pronaći. Recepti su enigma, a jednom kada za to dođe vrijeme, otkrit će ih kćerima. Stranci se u tim kolačima guše, zbog njih jedriličari svraćaju u Korčulu ili šalju mailove Smiljani i preklinju je da im poštom ili avionom pošalje koju kilu slastica. Svakog dana mora objašnjavati da kolače radi sama, samo ona, i da nema masovne proizvodnje, te kako je za danas već gotova. Kolači su joj promijenili život, zbog njih se i prosvjedovalo u starom gradu Marca Pola.

Cijeli članak možete pročitati na linku.